Offtopičarenje #2 – 16 milijuna ovaca

Bješe to jedan lijep lipanjski dan. Još me samo jedan ispit dijelio od sveopće slobode, no bio je tek za dva-tri tjedna pa – čemu se zamarati? Dan sam iskoristila šunjajući po drogerijama i zagrebačkim trgovnicama, kad sam se sjetila da bih mogla zaviriti u dva dućana s foto opremom koji su bili u neposrednoj blizini Trga. Ionako bi već bilo vrijeme da promijenim fotić, zar ne?
Ušla sam u jedan u Praškoj (ne sjećam se imena). Za pultom me dočekala starija gospođa s naočalama i rekla sam joj da bih kupila neki bolji fotić, ali da nije onaj klasični digitalni.

Kakav mislite, onaj s filmom?” (Zar se to uopće još prodaje?)
Ne, neki malo bolji, tipa kompakt, ali ne SLR, nego nešto s ugrađenim objektivom.” (Moguće da sam se sad parafrazirala, but you get the point.)

Dakle teti nije bilo baš najjasnije kakav bih ja to fotić, koji nije digitalac, a opet nije ni onaj s filmom koji se još do prije deset godina razvijao u svakom Foto-Klik dućanu. Stoga je pretpostavila da želim “skupi” digitalac i donijela mi jedan primjerak iz izloga koji košta 1400 kuna. Odmah mi je bilo jasno da me nije skužila.

Ima 14 megapiksela, 3-inčni ekran, zoom 12 puta…“, počela je čitati s kutije. Hvala Bogu pa imam zdrave oči pa to mogu i sama. Prekinula sam ju i pitala:
Recite mi, kolika mu je apertura?” (Mogla sam reći i otvor blende, ali mislim da ni to ne bi skužila.)

Nije znala o čemu se radi pa sam joj objasnila. Rekla je da nikad nije čula za tako nešto pa je počela vrtjeti po kutiji i nastavila čitati one općeistaknute podatke, tipa koliko mu traje baterija itd. Nije mi znala čak ni preporučiti neki drugi foto dućan gdje bih mogla dobiti više odgovora na svoja pitanja. Sve mi je bilo jasno, uzela sam neki totalno promašeni letak koji mi je ponudila i izašla van s namjerom da mu se više ne vraćam ni da gorim, a unutra drže jedini vatrogasni aparat.

Nakon takvog fijaska, sjetih se da u Ilici postoji Olympusova trgovina.  Obzirom da u to doba nisam ni približno znala kakvu marku fotića želim, rekoh why not i uđoh u mali, skučeni dućan jer je izlog čak davao nadu da ću bolje proći.
Unutra sam od ljudi vidjela samo dvije… pa ne mogu reći tete jer nisu bile stare, a i curičke je možda neprikladno, no recimo da su imale oko 20 godina. Recimo. Dakle uđoh unutra, one su bile zauzete nečim na kompu sa strane pa sam očekivala da će doći pravi gazda svaki tren. Znate, čovjek od 50 i sitno godina, sijeda brada, malo duža kosa, starački trbuščić, vojnički prsluk; pravi boem koji voli s vremena na vrijeme maknuti se iz gradske vreve i provesti tjedan fotkajući divljinu izbliza. Međutim, jedna od tih dviju cura se u konačnici odlijepila od stare kante i pitala me što želim.

Now let’s not judge a book by it’s cover, no ta je “teta” imala daleko prekvarcan ten da bi se vrlo lako sakrila u nekom polju mokre ilovače, i unatoč tome, tri sloja pretamne žbuke (da da, s crtom na čeljusti), duuuge gelirane pink kandže, masu crne olovke posvuda gdje ne treba, blijedokrečružičasto sjajilo koje se uvlačilo u borice potlačenih usana i vidno bojana crna kosa, potencijalno s ekstenzijama. “Ali nemojmo suditi tetu po izgledu“, rekoh sama sebi i iznesoh joj svoje želje za jedan fotoaparat. Ona me samo šutke, netremice slušala i, kad sam završila, stajala tako još par sekundi, kao da joj je trebalo nešto vremena da procesira nekoliko jednostavnih zahtjeva, barem za nekog tko radi u specijaliziranom dućanu. Mogla bih se zakleti da joj je u očima bio onaj kružić koji se vrti kad na Windowsima naletite na “loading” ili “not responding”.

Evo ovaj crveni“, reče ona noseći iz izloga neki krasni mali fotić metalik odsjaja. (Recite da sam grozna, ali mi je već evo-ovaj-crveni stav govorio da ili ona mene podcjenjuje ili ja nju precjenjujem.)
Standardno već, počela je čitati s kutije koliko mu ekran ima inča i koliki zoom ima. Prekinula sam ju i pitala:
Koliki mu je makro?
Zastala je na tren, vratila se do izloga pogledati u kutiju i rekla:
Šesnaest milijuna.

*cvrčci u pozadini* Jel’ ona mene smatra fakin ovcom?

I što sad, da joj krenem objašnjavati što su megapikseli, a što makro funkcija ili da se bez riječi okrenem i odem? Čak mi je prošlo kroz glavu da joj zovem šefa, ali nešto mi je govorilo da je gazda otišao na onaj vikend u divljini. Odlučila sam ignorirati ovaj fail da izbjegnem neugodnosti, no očito nekad ne možeš izbjeći neizbježno.
Dobro, a kolika je apertura?
I ovdje sam osjetila snažan déja vu jer je i ovoj prodavačici u specijaliziranoj trgovini trebalo objasniti jedan specijalizirani pojam iz polja specijalizacije njenog specijaliziranog dućana u kojem, očito, jako specijalizirano prodaje. Po licu joj se vidjelo da nema pojma o kakvom otvoru ja pričam pa je odlučila prijeći na taktiku nepogrešivog zbunjivanja protivnika.

Ali Vama ne treba makro, Vama trebaju megapikseli.”

Obzirom da sam prilično sigurna da nijedna moja fotka poteza ružem po zapešću neće završiti preko cijelog Vjesnika, I don’t give a damn jel’ ima 8 ili 18 megapiksela (iako bih se dala kladiti da ni tad nije znala što priča). Objasnila sam joj da za moj tip fotografiranja nisu važni pikseli, nego makro funkcija (hey, I love details) i tu sam naprosto stala jer nije imalo smisla educirati prodavačicu koja nema pojma o pojmu i vjerojatno me nije ni slušala, nego razmišljala kako će kad dođe doma kopirati onu frizuru koju je nosila Snooki pred koji tjedan u nekom irelevantnom časopisu. Na kraju je slegnula ramenima uz jedan “ne znam” i to je bio znak da se bolje maknem na neko mjesto gdje ima sunca u zemlji znanja.

Znam da nije direktno beauty stuff, ali je zato beauty related tema, obzirom da sam tražila fotić za bloganje, a i ovo bi se itekako dalo proširiti van okvira foto dućana na doobar komad teta prodavačica. Which brings me to a question: jel’ to krivica šefova što ne educiraju svoje osoblje da makar znaju odgovoriti točno na neka jednostavna pitanja ili je to stvar prodavača kojima je samo u interesu prodati kako god znaju i umiju jer rade na proviziju? Ili im je jednostavno svejedno kako dućan u Ilici prometuje jer im je plaća fiksna and they don’t give a damn za išta drugo, a šefovi to ne nadziru? Ili se zapošljava sve po šteli?
Da se sad ne dotičemo standardnih balkanskih problema poput mita i korupcije u tom polju, recimo da čak nemam ništa protiv štele ako bratić vaše šukunbake u petom koljenu zna više od ostale ekipe koja se javila na natječaj. Zapravo, kako stvari stoje, samo neka uvedu eliminacijski test s jednim jedinim pitanjem: “Koja je razlika između fotića na film i digitalaca? Objasni u jednoj rečenici.” A možda i tražim previše.

Jednom sam prilikom i sama skoro bivala uvučena u tip prodaje na proviziju i čak smo morali odslušati vrlo monoton šestosatni trening za promotore jednog makeup brenda, koji bi zapravo imao smisla ako ste samo tip osobe koja sjedi i upija sve poput spužve. Na tom smo treningu sjedile nas četiri cure, od čega je jedna bila novinarka, jedna ekonomistica, a treća je bila, hm, nešto učiteljsko? Ne sjećam se više. U svakom slučaju, već sam se u startu osjećala kao uljez i mislim da sam jedino ja shvaćala princip tog polutreninga. Trenerica je, dakle, šest sati samo listala slajdove i nabrajala sve moguće proizvode i njihove sastojke, a mi smo marljivo zapisivale – bar prva tri sata. Nakon toga bilo je nemoguće više išta slušati.
Da sumiram, kako biti dobar prodavač? A) Obavezno preporuči više proizvoda od jednom, nedajbože da im samo jedan hoćeš prodati, B) ako te netko upita, uvijek na sebi nosiš taj-i-taj proizvod upravo tog brenda (gle slučajnosti) i C) za svaku kremicu reci da ima u sebi koktel vitamina i hijaluronsku kiselinu. Ovo zadnje garantira vađenje novčanika.
Sve bih to još mogla podnijeti da zapravo nisam uvidjela da nitko ne zna pravu kemiju iza toga (ma i logike je falilo). Onog trena kad su mi pokušali podvaliti kremu s peeling-sized česticama kao kremu s “vodenim liposomima” – that was it. Ono, pardon, možeš lagati sirote neobrazovane ljude, ali mene nećeš. Liposomi su mikrometarskih dimenzija. I točka.

To je bio početak kraja mojeg posla i na kraju nisam odradila niti jednu promociju. Nemam problema s prodajom stvari za koje znam da su takve i takve i koje fakat rade to što obećaju, ali jednostavno ne mogu stajati pred gospođom od 50 godina i uvjeravati ju da će ju kremica s rozim poklopcem pomladiti u roku dva tjedna jer sadrži koktel vitamina. To tako ne ide.

Znam, to je biznis, no na stranu zaradu po proviziji – možda smo im u tom slučaju samo ovce koje pasu travu njihovih vještih uvjeravanja – ovdje se vraćamo na pitanje edukacije prodavača. Ako je već ima (a bilo bi dobro da je zakonski uvjetovana), neka barem bude poštena. Ili ona služi tome da prodavači sami povjeruju u to što čuju pa da s tim istim žarom prenose svoje oduševljenje na kupce? Moguće. Znam samo da sam i službeno počela izbjegavati tete prodavačice otkako me je jedna zadnji put počela uvjeravati da mi uz ovaj puder kojeg drži u ruci uopće neće trebati krema za lice (i zanemarimo činjenicu da je koštao kao da je od suhog zlata).

I rest my case.

Kakvi su vaši susreti s (ne)obrazovanim prodavačima? Jeste li se ikada našli u jednoj od ovakvih situacija? Kako ste reagirali?

Cydonia :*

Follow:
Share this:
  • samo sto me nije bacio u ocaj i plac ovaj post. nakon dvije i pol godine trazenja posla po raznoraznim foto studijima u zagrebu i osijeku, i potplacenog rada po portalima, odustala sam uopce od ideje da bi se ikada igdje mogla zaposliti u struci (fotograf). i najcesca recenica koju bi dobila kada bi se prijavila na natjecaj za fotografa u fotostudio bi bila, ne udovoljavate uvjetima koje trazimo. mozda da sam se pocela kvarcati bi bilo bolje, neznam O_o

    • Žao mi je što to čujem, ti su poslodavci onda grozni :O Odi u onaj Olympusov u Ilici i, ako te opet odbiju, izazovi njegove tete na challenge. Možda se i njemu otvore oči.
      I pitaj onda kakve uvjete traže, “zgodne” tete koje će pristati raditi za minimalac jer imaju završenu srednju stručnu spremu? Grozni su.

  • Pickey

    Ti si mi definitivno najdraža “šminkerica” i blog ti je i više nego vrijedan toga da svaki dan kliknem (više puta, oops) na njegovu ikonicu u bookmarksima nadajući se novom postu. Samo tako nastavi! 🙂

    • Aww, hvala ti od <3! Puno je lakše imati motivaciju za pisanje kad ti ljudi kažu da te čitaju i da im se sviđaju tvoje švrljotine (unlike mjesto gdje sam prije pisala, if you know what I mean) :Đ

  • Anastasija

    Mislim da sam se dosad trebala naviknuti na nestrucnost prodavaca, ali ipak se i dan danas zacudim kad mi se nesto takvo desi. Meni se obavezno desava da ne znaju da mi kazu koje proizvode imaju za suvu kozu, kakvu ja imam, nego mi obavezno preporucuju nesto za masnu, problematicnu, a nekad i osjetljivu kozu.:D
    Jednom mi se desilo da mi je cura u apoteci donijela gel za tusiranje, a ja sam trazila gel za umivanje (?) I onda je me je posle druga pocela nagovarati da kupim jedan gel za umivanje za masnu i problematicnu kozu, a ja sam vec peti put rekla da mi treba za suvu.
    Ali meni je omiljeno ono kad mi se desilo da mi je jedna cura preporucila kremu za lice na kojoj je medju prvim sastojcima bio parrafinum liquidum, a ja sam trazila iskljucivo kremu bez toga (i jos mnogo drugih losih sastojaka, ali to sam posebno naglasila). A onda mi je jos rekla da imaju kreme sa nekim biljkama i uljima i čime sve već, koje su ”dobre protiv stresa”! Da, baš tako je rekla:D I tako sam se ja okrenula i izašla, i bila sam zbunjena i istovremeno se pitala da li one to rade jer im je tako receno, jer misle da smo mi toliko glupi ili jer su one te koje nisu dovoljno informisane?
    Ok, malo sam se raspisala, ali ovaj posto me podsjetio na te tragikomicne trenutke, kad ne znam da li da se smijem ili placem 😀
    Odlican post, btw, i zaista me uzasava to sto ti ljudi ne znaju osnovne stvari o onome sto treba da nam preporuce i prodaju.

    • Obožavam to. Obožavam. Nekad mi dođe da počnem na licu mjesta educirati prodavačice, ali nikad nemam živaca za to jer znam da bi me slušale s pola uha i vjerojatno mislile “pfff, gle ovu, našla se pametovat”. Ali mi zbilja zbilja nije jasno ovo s gelom za tuširanje O.o

      • Anastasija

        Ne znam ni ja, bio je neki Vichy i na njemu je pisalo da je za osjetljivu kozu (opet se vracamo tome da ona mene ne slusa, jer ja trazim za suvu:D). Znaci, sve je pogrijesila:D
        Bilo je rano, mozda se jos nije razbudila, haha. A ni ja ne trosim energiju da im objasnim nesto. Na kraju krajeva, ni one se nisu potrudile da mi pokazu ono sto sam trazila:D

  • Noir Classique

    Nije beauty related ali se tvoje iskustvo moze primjenit na bilo sto. Ja se iskreno zapitam po kojem kriteriju se biraju zaposlenici. Zasto npr u parfumerijama rade cure koje nemaju niti osnovno znanje o kozmetici?
    Ako je vec cilj prodaja proizvoda, zar nije logicno i profitabilnije da na tim pozicijama rade ljudi koji nesto znaju? Ja bih prva zahvaljujuci takvima kupila puder koji dode ko suho zlato uz odlicnu preporuku kreme i primer koji dode ispod toga. S druge strane, kad vidim da mi cura pokusava uvalit glupost i uvjerava me da je nesto crno iako ja tocno vidim i znam da je bijelo- odem i potrosim 0 kuna. Mozda je ‘problem” u prosjecnim curama kojima kozmetika nije u tolikom fokusu pa im se moze podvalit preskupi proizvod sa stavom da je nesto skupo uvijek kvalitetno i generalno nemaju toliko znanja ali zbog takvih kupaca posao ipak gura nekako. U paketu s tim ide nametljivost i bahatost ko da su vlasnice parfumerije a mi sirotani koji se usudujemo usetati u obicnoj odjeci i bacit oko na proizvod skuplji od 50kn.
    Na zalost tako je to… Ljudima je bitno da rade negdje i dobivaju placu a oni mogu samo sjedit i cekat da im radno vrijeme prode bez ikakve volje da zapravo uce o tome cim se bave i kog vraga prodaju uopce. Cure iz tvog posta uopce nije sram sto uzimaju radno mjesto nekome tko bi znao sto su pikseli, makro, itd. niti ih dira sto nemaju veze s vezom, dok je nas ostale vjerojatno sram samo sto citamo o tome.
    Krivica je i poslodavceva i zaposlenikova jednako. Poslodavac bi trebao gledat kvalitetu i kako potencijalni kandidat moze pridonjeti poslovanju, a zaposlenik bi trebao traziti mjesta koja se poklapaju sa onim sto mu je poznato, za sto se skolovao i zanima ga.
    Bojim se da mnogo njih ne zna da ucenje ne zavrsava dobivanjem diplome na faksu/ u srednjoj.

    • Apsolutno se slažem. Na našu veliku žalost, to se izgleda nikada neće promijeniti. Nama su na tom famoznom treningu rekli kako samo žene s viškom vremena (i očito puna para ako ne moraju raditi) hodaju po parfumerijama po cijele dane i da je njih najlakše upecati da nešto kupe. Zašto? Zašto imaju puno novca i malo znanja. A ako krenemo od pretpostavke da kupac ima malo znanja, onda je očito da zašto bi poslodavci trošili vrijeme i novac na edukaciju prodavača koja je zahtjevnija od “ova će vas kremica pomladiti u mjesec dana za deset godina”.
      Da skratim priču, mi morao educirati prodavače u tim parfumerijama za opće dobro 😀

      • Noir Classique

        Da, upravo tako. Cure/zene ce takvima uvijek bit na meti i zbog tog neznanja ulazimo u zacarani krug. Isto kao sto se shpeksyy snervala jer trazi posao u stuci jer ima znanja, tako mene ubije kad posaljem molbu za posao drogerijama i parfumerijama pa nista.
        Onda dodem u Muller gdje me zaskoci Jersey Shore fensacha i uvjerava da ne postoji baza za sjenilo (dok stojim ispred ArtDeco standa i drzim bazu u rukama). Splendid.

        • Hahahaha Jersey Shore fensača 😀
          Ako te to tješi, meni je u facu Saša Joković rekao da su baze za sjenilo marketinški trik :Đ

  • Točno znam kako ti je. S obzirom da se bavim fotkanjem već par godina, morala sam nabaviti profesionalnu opremu za fotkanje evenata (objektiv s velikim otvorom blende, objektiv za zumiranje, za portrete i sl) i isto sam išla po cijelom Zagrebu u potrazi za nekim dućanom u kojoj će me prodavači znati savjetovati i u kojem će shvaćati što mi treba. Stvarno mi nije jasno po kojem principu oni zapošljavaju ljude, valjda te “iskvarcane” tete imaju u dućanima da kad im neki mladi, nadobudni hipsteri dođu u dućan pa da ih šarmiraju i prodaju im “muda pod bubrege”. U svakom slučaju, neprofesionalnost osoblja me iz dana u dan sve više frustrira počevši od prodavačica u mulleru i irisu (ova u irisu je hodala cijelo vrijeme i visila mi za vratom, jer eto, očito je mislila da si 19-godišnja djevojka ne može priuštiti ništa od toga te da sam došla tamo krasti -.- Nakon takvog tretmana, nema šanse da nešto kupim u dućanu, čisto iz principa odem u neki drugi.

    • Ja nisam nikada nogom kročila u našu Sephoru dok je još bila otvorena jer bi me već na 20 metara od ulaza prostreljala pogledom u nemoj-da-ti-padne-napamet-uć điru pa sam ih zaobilazila u širokom luku. A i mrzim kad me u bilo kojem dućanu tete prate u stopu. Ono, ak te budem trebala znat ćeš, hvala. I tamo u principu više ne ulazim 😀

      • I da, zaboravila sam napomenuti, jedini dućan sa foto opremom u kojem imaju savršeno educirano osoblje je Prizma (www.prizma-foto.hr ) dečki su me spasili, svaka im čast ! 🙂

  • Mislim da smo se svi susreli sa barem jednim takvim prodavačem. Pogotovo one tete koje prodaju kozmetiku (baš kao što si i sama navela). Pritom mislim na one koje prodaju u shopping centrima uglavnom po sredini prolaza (if you know what I mean). Može ih se lako zbunit jer ni same ne znaju šta prodaju. To im je tako rečeno i to je to.

    Pošto sam po struci elektrotehničarka, a stari mi se bavi kompjuterima i svim ostalim povezanim stvarima, od malih nogu sam u tome pa se razumijem u te stvari. Point je da obožavam kad te prodavači iskona i sličnih nazovu na telefon da prodaju to što već prodaju (internet, telefon, TV…) pa im postavljam pitanja na koja ni sami ne znaju odgovor. OBOŽAVAM ih ubijat u pojam. Ali šalu na stranu, ljudima treba posao i nije im bitno što će prodavat. Oni govore ono što im se kaže, a iz iskustva znam da ljudima moraju lagat o cijenama i sličnim.

    Tako me nazvala jedna teta, prodavala je kozmodisk. Ustvari, rekla mi je da sam ga ”slučajnim” odabirom dobila na poklon. Razgovor je išao otprilike ovako:
    ”Dobar dan! Eto nasumičnim odabirom broja telefona ste dobili kozmodisk. Želite li da vam ga pošaljemo?”
    “Dobar dan i vama! Pa dobro ako sam ga dobila onda mi pošaljite.”
    “Pa da, znate, ali morat ćete platiti poštarinu.”
    “Pa dobro, koliko ta poštarina iznosi?”
    (Nisam sad sigurna točno koliko ali znam da je bilo nešto između 100 i 200 kuna).
    “Pa oko 150 kuna.”
    “Dobro. Onda mi pošaljite 2-3 komada.”
    “Da, ali znate, ovaj… Dobijete dva u pakiranju.”
    “Dva? A za čega?”
    “Pa jedan vam je za kralježnicu, a drugi za kičmu.”
    (I sad ja stojim i gledam jer ne vjerujem svojim ušima.)
    “Za kralježnicu i kičmu?!”
    “Da, za kralježnisu i kičmu.”
    “Pa dobro gospođo, znate li vi šta je kralježnica, a šta je kičma?”
    “Znam.”
    “Pa recite mi.”
    “Pa kralježnica vam je… Jel… Leđa. A kičma… To vam je…”
    (Prekinem ju u manje od pola njenog razmišljanja.)
    “TO VAM JE ISTA STVAR! Kralježnica i kičma je isto.”
    (Tišina s druge strane pa pitam:)
    “I? Jel sad znate?”
    “Doviđenja!”
    I poklopila mi je. xD

    Eto. Obožavam te prodavače. Moj život ne bi imao smisla da nije njih. 😀

    • Ahahaha carice! 😀 Ponekad mi je žao što mi se mozak ne snalazi u takvim situacijama nego tek kasnije imam onaj “should have said that” osjećaj.

      I sad si me sjetila na anegdotu kad sam išla kupovatis voj trenutni mobitel prije 2 i pol godine. Kako sam prvi put prelazila na pretplatu, dobrano sam se informirala prije nego sam otišla u lokalni T-com i tak sam ih preispitala (al ne iz zajebancije, nego me fakat zanimalo) da su se zbunili i na kraju su oko mene bila tri njihova čovjeka i pokušavali mi odgovorit na pitanja. Sve se uzvrpoljili i na kraju mi za poklon dali T-com vrećicu (?). Anyway, vratila sam se popodne sa starim da ga uzme na pretplatu (tad sam bila maloljetna pa nije moglo na mene) i ljudi su ostali tako šokirani što sam se ja zapravo vratila kupit taj isti mobitel. Ljudi su prasnuli u smijeh jer su, naime, mislili da sam ja mystery shopper ilitiga tajni kupac. A i njih je lako uzmrdati 😀

  • Nina

    Nasmijala si me do suza s onim windows kotacicem :
    Ja sam po struci prodavac,ali nazalost sjedim doma i educiram ljude ostalih zanimanja koji rade moj posao.Ne znam koga okriviti za ovakvo stanje u trgovinama,jer ispada da sam bezveze isla u skolu jer moj posao moze raditi svaka susa. Kada negdje pocnem raditi,prvo naucim nesto o robi koju prodajem,cisto da znam kupcima odgovoriti na pitanje i da ne ispadnem tuka,ali,eto,to sam ja,sjedim doma bez posla dok mi neskolovane tuke kradu posao za koji ih nije briga…Svaka cast trgovcima koji znaju svoj posao,imala sam cast raditi s takvima,i puno sam od njih naucila,ali su takvi nazalost vrsta u izumiranju…

    • Ma sto posto joj se okretao u očima :Đ
      E tak treba, obrazovani prodavač. Prvenstveno radi sebe da ne ispadneš tuka, kako kažeš, ako ti već nije stalo do doborbiti trgovine u kojoj radiš ili kupaca. Balkan teški.

  • maša

    Ajme odvalila sam na ovu rečenicu
    “Mogla bih se zakleti da joj je u očima bio onaj kružić koji se vrti kad na Windowsima naletite na “loading” ili “not responding”.”

    Više puta sam naletjela na slično, prodavači koji nemaju pojma o proizvodima koje nude.
    Naravno da to odbija od kupnje i navodi na izbjegavanje u širokom luku.
    I nikako mi nije jasno zašto oni uopće rade tu gdje rade.

    Najčešće istražujem po netu kad nešto želim, čitam recenzije i onda samo dođem u dućan gdje je proizvod najpovoljniji i kupim.

    • Što je najtužnije, takva je realnost. Prodavači su nama koje smo koliko-toliko upućene i informatički obrazovane postati samo smetala. Ako već ne znaju što rade, nek se maknu i samo stoje kraj kase da mi naplate što sam si ja odabrala ili mi je netko stručan preporučio. Zadnje što želim je da mi neka “fensača”, kako je gore rečeno, uvali nešto totalno promašeno za mene i moje potrebe.

  • Noir Classique

    Inace, moj stari je imao genijalnu izjavu za takve: tim parazitima bi placao da stoje doma i puste radno mjesto ljudima koji nekog vraga znaju o poslu, samo nek se maknu i ne cine stetu.
    XD

  • Kristina K

    Ahahaha, baš si me nasmijala opisom a la Snooki prodavačice! 😀 I sama sam nebrojeno puta doživjela slične situacije i stvarno je nelagodan osjećaj kad ti kao kupac moraš prodavaču za kojeg pretpostavljaš da zna barem osnove o onom što prodaje objašnjavati iste te osnove…

  • Rosie

    Moram se nadovezat na ovu temu. 😀

    Dakle, krajem proljeća ove godine otišla sam u jednu privatnu ljekarnu kupiti Biodermin Sebium Serum i Vichyevu dry touch SPF50. Dođem u ljekarnu pitam za proizvode i prodavačica (sumnjam da je bila farmaceut) mi prvo donese Biodermu (koja za one koji ne znaju na drugom mjestu na popisu sastojaka ima glikolnu kiselinu i koristi se isključivo kao noćna krema) potvrdim joj da je to ta i zasad je sve u redu. Krene ona tražiti drugu kremu, ne može ju pronaći te mi krene donositi neku Avene toniranu kremu također s visokim faktorom, kažem joj kako mi ne treba tonirana, ali ako imaju tester mogu isprobati pa ću vidjet odgovara li mi. Naravno tester nisu imali, na što ona kaže kako je to odlična krema i kako bi mi se odlično slagala s prethodno odabranim Sebium Serumom. Meni upitnici iznad glave zašto bi pobogu kombinirala te dvije kreme u isto vrijeme. Ja ostala zbunjena i pitam ju na kakvu kombinaciju te dvije kreme misli. Ona mi kaže pa prvo ujutro nanesete Biodermu i nakon toga Avene…, nakon šoka što mi je to rekla ja izmucam kako se Bioderma koristi isključivo noću i kako sadrži glikolnu kiselinu te se čak ljeti ne preporuča koristiti ni tijekom noći. Ona nakon toga krene okretati kutijicu i tražiti glikolnu kiselinu (za koju vjerujem dotad nije niti čula) koja je na preočitom drugom mjestu u sastojcima, naravno nije ju pronašla jer sastojke ne zna iščitavati i prokomentira u stilu ma to vam je tak svejedno. :/
    Ja i dalje u šoku, zahvalim se i krenem prema izlazu dok je dotična gospodična za to vrijeme izvadila iz kutijice ranije spomenutu Avene kremu za koju nisu imali tester, otvorila ju, istisnula si kremu na ruku da isproba, zatvorila kremu, vratila u kutijicu i nazad na policu.

    Naravno u tu ljekarnu više nikad nisam ušla i uopće ne želim pomišljati kako bi mi koža izgledala ovo ljeto da sam preko dana na njenu preporuku stavljala Sebium Serum na +50…
    Niti mi pada na pamet kupiti proizvode iz te ljekarne koji su možda već ranije bili otvoreni i isprobavani…
    Toliko o prodavačicama i to na mjestu gdje se najmanje nadam da se takvo što može dogoditi.

    • Isuse, waaaaat? Grozno, očajno! Ovak sam čitala tvoj post, otvorenih usta :O
      Kamo ide ovaj svijet O.o

      • Rosie

        Kao što sam i spomenula riječ je o privatnoj ljekarni te vjerujem da oni mogu zaposliti koga žele. Nadam se da u svim državnim ljekarnama moraju raditi farmaceuti koji znaju svoj posao i kojima ne pada na pamet raditi takve stvari.

  • Potlačene usne, umirem od smijeha znači hahahahha 😀
    Taj tvoj prodavač koji je otišao u šumu je zaposlio te cure zbog njihovog “izgleda”. Točka. Možda je i kćer u pitanju.

    Ja sam imala slučaj u prodavaonici bicikala kad prodavač nije znao neke osnove i još je bio neljubazan. Otišla i ne vratila se.

  • dobro si me nasmijala sa ovim postom. nazalost krivi ljudi rade na krivim mjestima. ja sam posal trazila 5,5 godina dok se nisam zaposlila prije nepuna 3 mjeseca. za praksu me u foto radnji nitko nije htio uzet pa sam je na sreću nasla u foto klubu.

  • Nazalost mislim da nije pitanje jesmo li se ikad susreli s neobrazovanim prodavacima, nego jel uopce vise postoje obrazovani prodavaci, svi idu na neke velike fancy rijeci koje ne znace nista i nemaju smisla u kontekstima u kojim su izrecene. Ovi biseri po foto trgovinama, nemam rijeci uopce, pa ja koja ne istrazujem bas nesto o foticima znam vise o njima od njih, al vjerojatno je u pitanju da ni njih ni gazdu nije briga pa tu i tamo nasamare nekog tko zna jos manje od njih ili im kupi netko tko vec ciljano dodje po nesto ako je kod njih najjeftinije i to im je promet

  • miss burleska

    Totalno si me nasmijala al eto ja sam očekivala da će u postu biti napisano i gdje je potraga za fotićem završila. I zapamti, tebi trebaju megapikseli, sve ostalo je nebitno :-)))
    I prilično sam sigurna da smo bile na istom treningu, previše toga mi se poklapa, tako da znam o čemu pričaš 😀

    • Da, završila je u Sony centru u Areni. Bio neki zgodni ljubazni mladi prodavač koji je zapravo znao o čemu pričam. Osvojio me :Đ
      Hm, onda su ili svi treninzi za promotore isti ili si sjedila sa mnom u istoj prostoriji tijekom listopada/studenog lani 😀

  • Baš si me nasmijala sa Windowsima u očima:D A što se tiče (ultraskupih) kremica za pomlađivanje, kad god ih netko spomene, sjetim se što je moj dragi prijatelj gastroenterolog jednom rekao: “Gledao sam crijeva ljudima od 6 – 80, svima su ista. Pa vi tražite i dalje eliksir mladosti.” 😀 Što se tiče neugodnih iskustava sa prodavačicama, ne mogu one dosađivati koliko ih ja mogu izignorirati, pogotovo ako prodaju maglu.:D

  • miss burleska

    Bio je to listopad/studeni prije dvije godine i 99% sam sigurna da se radi o istoj stvari 😀

    • eh ja sam bila lani 😀 al sto posto se radi o istom brendu onda :Đ

  • Marina P

    Moram podjeliti s vama svoje iskustvo u irisu na trgu.
    Dolazim kupiti maskaru,crnu,do 250 kn.
    Starija gospodja mi nudi sve maskare preko 300kn,vadi iz ladice ysl ljubicastu,skida onu zastitu,otvara ju i savjetuje da probam.
    Nakon sto sam odbila uredno je vraca u kutijici i sprema za sretnog kupca. Skuplje maskare kupujem islkljucivo zbog toga sto sam tuka mislila da nisu otvarane,isprobavane itd. Ocito previse ocekujem za 250kn…

  • Žao mi je što posao dobivaju ljudi koji nemaju pojma -.- i kojima još treba objašnjavati nešto što bi sami morali znati.