C’est le mode de vie.

img_0830.jpg

Wow, 168 dana od zadnjeg posta. I najmanje sam 168 puta izgrdila samu sebe kao vlasnik psa kad uništi kućni namještaj: Zločesti pes, zločesti bloger! Iako je ova pauza, kao i svaka druga malo duža, došla vrlo neplanski, već sam dovela u pitanje imam li se prava još zvati blogerom, i je li možda moja blogerska svijeća dogorjela. Pravo da vam kažem, izjeda me i to što se nisam nijednom pošteno (zapravo uopće) javila gdje sam o što radim (iako sam ostala aktivna na Instagramu i vidim da me tamo pratite, hvala vam na tome 🙂 ) Pa, već kad sam se ustala, vrijeme je i da obrišem pepeo s ove knjige.

Instagram fotka: @la.cydonia

Instagram fotka: @la.cydonia

Long story short, odmah nakon nove godine odselila sam u Francusku; no bez brige, samo privremeno jer se vrlo skoro vraćam – treba netko i diplomirati prije ljeta! Moj je zadnji post bio neposredno prije odlaska, i zbilja sam imala svaku namjeru redovito postati; ta ne biste ni primijetili da me nema! But little did I know koliko će mi i 4 sata sna postati luksuz taj prvi mjesec, kamoli da još imam život i trošim pet-šest sati na jedan post. (Sačuvajbože.) I tako sam, malo po malo, morala prihvatiti iznenadnu pauzu u bloganju. S tim odmakom od blogosfere i kojekakvih stresova slobodno mi je vrijeme postalo dosta slobodnije, ako mogu tako reći, i mogla sam se posvetiti malo više duševnom odmoru i ponekom putovanju. A onda su uslijedila već teška moralna pitanja i dileme, tipa: Jesam li ja još uvijek bloger? Na stranu tuđe definicije aktivnog stanja bloga, trebala sam pitati samu sebe nekoliko stvari, i nisam bila sigurna znam li odgovor. Štovše, bojala sam se da će svi odgovori upućivati na mogućnost da sam, možda, “prerasla” bloganje. Kao kad djeca Petra Pana nemaju više pristup Nigdjezemskoj jer su prestala biti djeca, jesam li ja zatvorila vrata za sobom na ovom odlasku iz Blogozemske? Znam, nije mi na diku što je ovo već drugi post gdje službeno govorim “žao mi je što me nije bilo neko vrijeme”, no kad pogledam unatrag, blog ovdje hodi već prema četvrtoj godišnjici – hej, četvrtoj! Mislim da je normalno da se svi mi, kad radimo neki malo dulji posao, s vremena na vrijeme malo zaustavimo i, eto, krenemo sumnjati sami u sebe. Nijedan self-employed posao nije lak, pogotovo kad si mrvicu izvan događaja i nalaziš se pred pragom jedne velike prekretnice u životu. Zapravo ni ne znaš hoće li uopće biti prekretnica, i kamo te baca, ili ćeš se samo strmovaliti u bezdan svega čega si se bojao dosad. Zastrašujuća pomisao, zar ne? Iskreno me čini vrlo nervoznom. No bez obzira na opravdanja koja nudim u svoju obranu, mislim da nije bilo u redu od mene ne javiti se niti jednom. Baš zbog tog sam razmišljanja još više odgađala novo javljanje – jer tko voli da se netko skroz primiri i onda izroni uz “Evo mene” kao glazbenu pozadinu, praveći se da se baš ništa nije dogodilo? Iz tog razloga mislim da je krajnje vrijeme da prekinem ovu jezivu tišinu što u mojoj blogerskoj špilji odzvanja već mjesecima.

Instagram fotka: @la.cydonia

Instagram fotka: @la.cydonia

Pa, evo cijele priče, ukratko. Otišla sam na pola godine u Francusku raditi diplomski. Oduvijek sam željela živjeti i raditi u Francuskoj pa se ovo činilo kao idealna prilika da iskusim francuski stil života i posjetim neka mjesta. Ne, još nisam bila u Parizu, radim trenutno u Nantesu (ja ga volim zamišljati kao francuski Split, ali vjerujem da se naši ne bi složili jer “nema Splita do Splita”), no nadam se posjetiti ga uskoro jer se vraćam u Hrvatsku prije ljeta, taman da uz-božju-pomoć obranim diplomski. Obožavam francuske ulice, pročelja zgrada, te slastice koje prave (i da se razumijemo, kroasani zbilja jesu najfiniji u Francuskoj), sve mi je tako divno ovdje, čak su i plaže krasne – ali ljudi, eh, malo druga (i duža) priča. U svakom slučaju, pripremila se za postanje jesam, jer sam apsolutno sve što sam htjela postati pofotkala i ponijela sa sobom, no – kažem – zapala sam u takav bunar srama da me sve bilo sramota provirivati iz njega. I zašto se sad javljam onda? Kako to obično biva s emocijama (i nečim drugim) u životu, možeš ih skrivati koliko hoćeš, ali jednom ćeš eksplodirati. I onda ne bu dobro. Ja sam, čini mi se, došla nedavno u tu fazu, gdje sam se osjećala kao da mogu birati hoću li eksplodirati ili implodirati, odnosno kojim to putem želim riješiti. Ona egzistencijalna blogerska pitanja bila su šlag na torti virtualnih briga, i zbilja do ovog časa nisam znala koji su odgovori (i želim li ih sada znati). U biti danas, danas sam došla do odgovora. Onako spontano, kao last minute rasplet događaja i nekom niskobudžetnom akcijskom filmu. Na stranu, ponovno, pitanja jesam li ja još uvijek bloger i tuđe definicije aktivnosti, nebitni brojevi i još manje bitni ljudi. Ja sam još uvijek duboko u sebi bloger, i čini mi se da sam to oduvijek bila i da ću to uvijek biti. Iza mene je šest godina istinskog pisanja o kozmetici i sveprisutnim ženskim temama, šest godina – čujem li ja sebe? Ako uzmem u obzir koliko ih sad imam i svom mladom životu, skoro po mogu reći da sam jednu trećinu njega provela spavajući i jednu blogajući. Relativno gledajući, velik je to projekt, šoviše moj nadugovječniji hobi – a ta titula nije mala stvar. Možda i zvučim nekome patetično i kao da pretjerujem, ali znate što, pišem potpuno iskreno, bez editiranja i onako kako mi stoji taj kamen na srcu. Čak i kada sam mislila da mi se blogerski plamen ugasio (a moram priznati da s vremena na vrijeme čovjeku dođe da ga kaže time-out, odoh ja po onu Dorinu s keksima), i dalje sam bila ista ona zaljubljena djevojčica koja je uvijek iznova ulazila u svaku Sephoru, vidjeti jel’ imaju onaj divni YSL ruž koji je navodno prestao s proizvodnjom (da, tražim ga već osam mjeseci), i još sam uvijek željna podijeliti svoje veselje s ostatkom svijeta koji dijeli moje interese. Još vam uvijek želim instagramati što sam kupila u drogeriji umjesto Sanitara (jer imam pamćenje zlatne ribice i jer je kozmetika ipak proritet), slušati vaše komentare o bilo čemu novome (ili starome) oko nas. Budimo realni, ovaj posao (kažem posao jer uzima poprilično vremena) mi je stvorio jednu veliku, neslužbenu obitelj, i svaki lajk, ma kako površno on nekome zvučao, meni znači jednu osobu kojoj se svidjelo ono što ste sami stvorili. Znate li što to tek znači? Puno više od samo lajka.

Instagram fotka: @la.cydonia

Instagram fotka: @la.cydonia

I nedostajala mi je ta povezanost, nedostajali ste mi vi. I to da imam s kime podijeliti svoje muke po hard-to-get YSL ružu (već kad me tete ni u jednoj Sephori ni u jednoj Sephori ne razumiju :’)) I specijalno sam za ovu priliku otipkala cijeli post na mobitelu (uz puno vrištanja na touchscreen i moje debele prste) jer mi je laptop nedavno krepao (pa će i to trebati staviti na listu većih skorašnjih troškova). I specijalno sad prokrastiniram nad svojom budućnosti.
Već kad se dotičem toga, kako sam razmišljala malo (čuj mene, malo) o budućnosti bloga, ali i mojoj vlastitoj, kako vam se čini ideja da pišem na engleskom jeziku? Biste li mogli pratiti tako? I da, vloganje, nekakvi haul videi, želite li da krenem s time? Sve mi je to već godinama želja odraditi, ali nikako da kažem today is the day, silom se hipster u meni javlja i mrguda jer, eto, zašto bi mi na ramenu sjedio anđeo pozitivac kad može prizemljeni mrgud. I da, vidim da je popularan Snapchat, kako vam se sviđa takav koncept društvenih mreža? Danas sam otvorila account pa za slučaj da ga i vi imate, možete me popratiti na la.cydonia, kao i na Instagramu 🙂

Instagram fotka: @la.cydonia

Instagram fotka: @la.cydonia

Još ću neke detalje promijeniti na blogu, malo manje bitne (na primjer prije ovog posta updateala sam kategoriju “O meni”, tamo gore), malo pomalo vraćam se pisanju 🙂 Ako vas zanima bilo što ili imate ideje za iduće postove (to što sam u drugoj zemlji ne znači da nemam pristup novitetima i kozmetici, dapače!), slobodno mi ih ostavite u komentarima, tu ili negdje na društvenim mrežama. Nadam se da se veselite ovom restartu barem upola kao i ja, i – najviše od svega – hvala što ste tu 🙂

Cydonia :*

Follow:
Share this:
  • Nemam ništa pametno za reći samo mi je drago što si se vratila. 😀 Fotke su predivne kao i uvijek. Što se tiče postova na engleskom pošto mi je totalna nepoznanica (cijelo školovanje učila njemački, a poslije francuski) voljela bih da uz engleski bude i naš jezik, no svakako vjerujem da bi ti to donijelo veću internacionalu čitanost. 🙂

    • Hvala ti, makar lošije su kvalitete jer eto, slikano mobom silom prilika. Imaš pravo, bilingualnost uopće nije loša ideja. Upravo me bilo strah koliko ljudi je više učilo recimo njemački ili neki drugi jezik pa se ne bi snašlo s takvim postovima. Trenutno ne znam gdje ću živjeti nakon jeseni pa zbog teoretske mogućnosti odlaska u neku drugu zemlju razmatram ovu opciju, ali prije nego to napravim svakako sam htjela čuti vox populi. Hvala ti na podršci 🙂

  • Mare M.

    Ja sam se jako razveselila tvom javljanju i povratku. Stalno zavirujem na blog i iščitavam stare postove. Ali znala sam da ćeš se vratiti, ma nema šanse da bi nas napustila. Podržavam sve promjene i novosti koje želiš, najviše se radujem vlogovima. Jako si me razveselila ovim postom.

    • Hvala ti, ti si mene barem uduplo toliko razveselila svojim komentarom 🙂 Jako bih voljela početi s vloganjem i videima, ali brine me na kojem jeziku to izvesti jer bilingualnost je već malo teže dobiti, a titlovi bi mogli uzeti dosta vremena… U svakom slučaju prvo moram kupiti novi laptop jer je moja mrcina “sjevnula” nekidan, nakon evo bilo bi sad punih pet godina rada u lipnju. Doduše dotad se vježbam na Snapchatu, jako sam nervozna :Đ